U proljetnoj noći kad čuje se hod,
to krijesnice pune nebeski svod.
Pozaspala cvjetna je družina sva,
leptiri lepršaju livadom sna.

Tek jedan, gle, cvjetić mirisni bdije,
glavicu okreće, slatko se smije.
U nestašnom, proljetnom zanosu,
vjetrić mu škaklja nožicu.

Kad padne noć
i spava sve,
u krilu svom
ja čuvam te.

Moj mali, dragi (ime djeteta),
sad mirno sklopi očice.

Kad padne noć
i spava sve,
u krilu svom
ja njišem te.

Već sutra sviće novi dan,
za tebe (ime djeteta) nasmijan.

Milo moje, jedino,
papaj fino, medeno.

Beba mila sada zijeva
majčica joj nježno pjeva.

Snježić sipi, tiho vije
krasi kuće, lica mije.
Osvijetlio zimsku stazu
i drveće na prilazu.

Sve je tiho, sve miruje, 
nježna pjesma tek se čuje.
Uspavankom jedna mati
djetešce u snove prati.

Jedan je medo ispratio dan,
zvjezdanim lasom ulovio san. 
Pa brunda smiješnu priču neku,
o plavoj šumi i slatkom mlijeku.

Čije su te snene oči,
čije je to lice drago?
U okrilju tihe noći, 
mirno spava moje blago.

Čije li su ruke male,
nožice od samog slada?
Svu sreću su meni dale,
mirno spava moja nada.

Ribica, žabica, medvjedić, ptičica, 
točkica, bubica, zečić i loptica,
trešnjica, crvić, klokanić, mrvica 
- sve je to ova rumena bebica.

Zvjezdica, srećica, zlato, sunašce, 
mrkvica, maza, mačić, srdašce, 
bombončić, janješce, mišić skriti
- što li će divnoga noćas sniti?

Nebom plove oblačići, 
u duši milina neka,
bebi sjaje obraščići
od majčinog slatkog mlijeka.

Već se prve zvijezde pale
uz anđela tihi poj,
na grudi je mati svila
svoje dijete, život svoj.

Nina-nana, već nestaje dan
u krilu te majka njiše,
pjesmom te svojom prati u san,
tiho, sve tiše i tiše...

Spavkaj, spavkaj, djetešce,
na nebu su zvjezdice.

Poslije finog, toplog mlijeka,
sladak sanak tebe čeka.

Aju-paju, svi već znaju;
u gnjezdašcu vrapčić spi,
na lišću su ježići,
mali Luka oči sklapa
u snove će kad popapa.